na zaleđu svjetova, ja sam te tražio

Ne dozvolite djetetu u sebi da bude nesretno.

18.05.2019.

još

14. aprila ove godine bilo je punih 6 godina. Ne znam zašto, ali i dalje imam osjećaj kao da si tu, kao da vrebaš iza ćoška, kao da ćeš opet doći kao što si dolazio i odlazio. Zaboravim da od tog života koji sam imala dok si i ti disao postoje samo uspomene. Da si tu, vjerovatno bi bilo drugačije, ali nisi i danas je onako kako jest. Postoje neka nova prijateljstva, neke nove ljubavi i neke nove uspomene. Oduvijek mrzim što vrijeme prolazi tako brzo, tako bez nas, bez pitanja, upozorenja. Mrzim što mi niko nije objasnio kako će izgledati ovi neki novi životi. Mrzim što se sama ne razumijem i što me uvijek prati osjećaj da nisam tu, da sam ostala negdje u prošlosti, i ja i moja duša i da danas eto moje tijelo i ja živimo ovdje a sve ostalo što je važno i ti negdje drugo. Postoje ta neka prokletstva valjda, ne znam čime ih zaslužimo ali ih nosimo u sebi kao poklon na rođenju i čitav život nas prate, bilo da su teška i tužna ili sretna i lahka. Ponestaje mi riječi. Ponovo mi se dešava sve ono od čega bježim, ponovo i tebe i sebe krijem negdje duboko u sebi, ponovo nemam potrebu da ikome išta kažem. Prolaze godine dječače a ja ne umijem da sebi objasnim da tebe nema. I ne znam koliko sam puta ovo napisala, ali stvarno ne znam hoću li ikada moći. Fališ i to je toliko potrošena riječ, a ja nemam druge da te opišem. Nadam se da ti je duša mirna tamo negdje gdje sanjuješ. Molim se Bogu da se ne patiš, i da navratiš ponekad, u snovima, među oblacima. Voli te oko. Sanjaj i dalje, tim svojima najljepšim zelenim očima koje su gledale ovaj svijet. 6.

02.04.2019.

jer desilo se

Kada je dječak sa zelenim očima poginuo, to je bila prva smrt s kojom sam se ja gledala u oči. Direktno. Mislila sam da će toga dana i moja duša sa njim poći. Nikad prije toga nisam osjetila takav bol. Neizdrživ a opet živiš, velik a opet ga nosiš u sebi, strašan a opet ga se ne bojiš, onaj koji nikad nije otišao a opet ga grliš. Poslije dječaka umro je otac moga oca, jedini djed za kojeg sam ja znala, ni bolji ni lošiji. Mrzila sam što me i ta smrt prevarila, ostala sam mrzeći što tog petka nisam otišla a svakog drugog jesam,i danas, nakon nepune 2 godine mrzim to isto. Prije dva dana prestala je udisati majka moga oca. "Eto, ostadoh i ja siroče" . Oče, nisi sam. A opet si najusamljeniji na svijetu. Gledala sam ga juče, i pitala se kako može ostati tako jak znajući da je to posljednji put da je vidi. I plakala sam jer ja ne bih mogla. A znam da ću morati, jednog dana, da postanem i ja siroče. Danas sam prošla kraj mjesta dječakove smrti i shvatila da ću vjerovatno do kraja života sklanjati pogled od crvene trakom označene bandere, i da nijednu smrt neću moći izbjeći, svaka će me iznenaditi, svaku ću mrziti i mrziti će i ona mene. I učiniti će da me još više boli bol koji već osjećam. Tužno je. I nikad nismo pripremljeni.

30.03.2019.

......

Odgovorno potpisujem da je jedan od najgorih osjećaja na svijetu onaj kada moraš da ugasiš nasilu sve što osjećaš duboko u sebi. Ono kada moraš da šutiš a najrađe bi vrištala. Ovako, samo vrištim u sebi a glasovi izlaze kroz suze i možda ću samo ja vidjeti jauke u njima.

16.03.2019.

rastrojstvo

Još malo pa će procvjetati žute ruže u materinoj bašti. Bile bi kao i sve ostale, da ih nikad nisam nosila tebi. I sad, svake godine kad provjetaju donesu sa sobom neki poseban osjećaj. Sve ove godine sam molila Boga da mi se ne izgubiš u stopama života, i na svaki moj bitan dan si bio sa mnom. Sinoć sam dobila svoju apsolventsku sliku. Pogodi ko je danas prolio malo suzica. Koliko god da sam pokušavala dočarati tvoj lik, uvijek si mi falio u ovakvim danima, tvoje prisustvo, tvoj osmijeh, tvoja podrška, sve tvoje. Svaki koji prođe prihvatim, ali me unaprijed zaboli onaj sljedeći kojeg nećeš biti sa mnom. Ja sam dobila svoju apsolventsku, a ti svoju matursku, onda, i ostade mi nepotpisana. Ostade mi tvoje lice koje nijemo posmatra dok mu pričam koliko mi nedostaje.. -voli te oko

12.03.2019.

drugarstva

Daj nam Bože zdravlja, za sve ostalo ćemo lako.

03.03.2019.

sruših je

Ponekad se pitam da li bih išta promijenila kad ovaj dnevnik ne bi bio tajna? Da li bi on shvatio da sam ga voljela onda kada to ni sama nisam znala. Da li bi išta promijenilo nakon ove noći kad sam priznala da ga volim, i to ne sebi, prvo njoj pa sebi. Da li imao veću vrijednost kad bi ga čitala naglas, svim onim ljudima kojima sam pisala, potajno, tiho, uglavnom noću, kroz suzne oči ponesena nekim dubokim emocijama. Iskrenim. Noćas sam priznala da ga volim, i to ne sebi, već njoj. Nisam znala sakriti i čini mi se nikad neću znati. Ne znam da li sam ljuta na činjenicu što ga volim do granice da me nervira ili zato što znam da je ta ljubav ugašena i prije nego je priznata. Šta da radim sa njom? I znam da su uzaludna pitanja da li bi se šta promijenilo jer ja se neću promijeniti, samo ću u tišini jedne noći ugasiti sve što osjećam. Ugasiti će se sav žar, ali ostat' će ona cigla izvučena iz zidina tvrđave. Ona koja je dokazala da se tvrđava može srušiti. I šta mi vrijedi? Mnogo. Svjedočiti će protiv mene u svakoj novoj ljubavi, a Bog mi je svjedok da Ga molim da to bude ova. Prva i posljednja cigla. Prvi i posljednji pad tvrđave.

03.03.2019.

da li da, da li ne

Priznati sebi ili priznati drugima? Koga opeći? U svemu.

15.02.2019.

Već je kasno

Nekima je 14.02 donio sjećanja na prošle, sadašnje i buduće ljubavi. Meni, kao i svaki prošli, sjećanje na njega. 14.u mjesecu, od aprila 2013,je rezervisan samo za dječaka zelenih očiju i tu nema dileme. Ponekad zaboravim, priznajem,ali osjetim nemir, a ja sam svoje nemire upoznala, srasla sa njima, razdvojila ih na dobre i loše, i bez još jedne dileme ovog teksta nemir o njemu mi je najboliji a u isto vrijeme i najdraži. Znam da moje srce još nije zaboravilo, mozak se zabuni pa pomiješa,ali ono pravo je još tu. Još živi. Još ga voli i pamti. Prošli su snjegovi, a Snježanu ko zapjeva, ja prekinem. U mom životu, samo je jedan muškarac pjevao ko onda kad smo se sreli. Zaboravim, ali nikada dovoljno dugo da te prepustim vremenu, dječače moj, živiš u svim nemirima ovog svijeta i laže ko kaže da vrijeme liječi sve. Postoji neko koga godine neće izbrisati. A meni godine više ništa be znače, boliš me kao i prvog dana, volim te još više nego juče. Oko te pamti. Odavdje do tvoih oblaka.

05.02.2019.

365

Uskoro će godina dana od preseljenja njegove majke. Jedino što u ovom trenutku mogu napisati je da mislim i brinem. U ovakvim danima ne postoji ništa drugo mimo njegovog bola. Bili smo dovoljno bliski da ne postoji način da izbjegnem. Čak iako više nismo. Ne pričamo. Bilo je, prošlo je. Možda će nekada biti ponovo. Lomim se, pitala bih, ali strah pobjeđuje. Ne želim biti pogrešno shvaćena, ne želim da iko misli da pokušavam time da ga dobijem. Ja samo osjećam, ko i svak normalan. I koliko god to smiješno zvučalo boli me njegova bol. I možda nemoguće, svačeg bih se odrekla samo da nije morao to da doživi. Voljela bih da niko nije morao. Postoji nešto moćnije od nas. Kamo sreće da sam ikada mogla da mu ispričam kako sam se nosila sa smrću dječaka sa zelenim očima, kako sam ga čuvala od zaborava svih ovih dana pa da i on sebi malo olakša. Kamo sreće da me je ikada pogledao i vidio. Kamo sreće da je ikada rekao da mu treba neko da šuti s njim. A tako mi Svevišnjeg, šutjela bih. I dan danas. I svakog dana. Nadam se da će jednog dana shvatiti da gdje god da ode, njegova bol je u njemu. Naučiti će živjeti sa njom. Nadam se da će godine raditi u njegovu korist, kako u moju nisu. Neizbježno je da će postojati dobri i loši dani, ali postoje ljudi koji ga vole i u najgorim i u najljepšim danima. Budi dobar prema sebi.

05.02.2019.

o meni

Ne poznajem osobu koja je više srljala u propast, svjesno, mimo sebe same. Helem nejse, svakom je njegova nesreća najveća i najgora. Ok, u jednom trenutku svog života sam došla do zaključka da znam da mi je kajanje najgora greška. Ako šta nisam trebala, nisam se trebala kajati, jer kao što već rekoh, svjesno sam srljala. U nekom drugom trenutku sam prihvatila sve svoje greške i greškice i skontala da ja nisam uredu. Ok, na ljubavnom planu nema uspjeha, jer haman, taman što prihvatim da mi se neko sviđa do te mjere da bih mogla srušiti jednu ciglu svoje tvrđave, već bude prekasno. Već sam uništila sve do tada. Nikako da skontam da treba početi pričati onda kada se upoznate a malo manje pričati na početku. Kod mene sve naopako, Bože ti oprosti, ne zaklapam dok je početak, ne progovaram kad je zaplet. I došli smo do kraja, bez da smo počeli uopšte. Što se tiče prijatelja. Imam. Imala sam. I dalje nema potrebe da se priča. Jer, kajat' ću se, u oba slučaja, kad tad. Elem, skontala sam da na mininmum dva mjeseca trebam jedno 'čišćenje' u vidu dobrog isplakivanja svega što se nakupilo, jer ne znam procesuirati sve informacije svakog dana pa ih poguram u razne dijelove mozga, nakon toga desi se okidač, recimo reklama na tv-u, u tom trenutku veoma potresna (čitaj : 'gledam je svaki dan, i sasvim je ok, al' ja sam luda') i kreće. Prvo disanje, neusklađeno, logično. Preskoči srce koji put pa ne znam da li plačem il' imam tri vezana srčana, onda krenu mala jezera suza, pa zvukovi koje ne znam opisati, pa kratak dah, pa nema daha i tako u krug. Malo se saberem pa ponovo. Skontam da su mi kapci otekli jer više ne mogu da ih otvorim pa škiljim, kao da nije dovoljno što ionako ne vidim. Odem. Umijem se hladnom vodom. Legnem, zaspim ko beba. Sljedeći dan se ne smijem pogledati u ogledalo. U najboljem slučaju plačem i sljedeći dan jer nije dovoljan jedan dan a po potrebi i više, i ozbiljno ražmišljam o prijedlogu da se umjesto antidepresiva prepisuju ovakve terapije ili eventualno ona OKP čišćenja kuće, ili to dvoje zajedno - ( čitaj : 'ribam šolju i sapirem je vlastitim suzama) , em čista kuća, em čista ja. Istraživanje same sebe. heh da li postoji neki forum pomoći i podrške?! Anonimne plače #samopitam


Stariji postovi

na zaleđu svjetova, ja sam te tražio
<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
4788

Powered by Blogger.ba