na zaleđu svjetova, ja sam te tražio

Ne dozvolite djetetu u sebi da bude nesretno.

13.02.2018.

11.02

Ne postoji način na koji bih mogla izbrojati koliko sam puta Boga upitala'zašto?'. Znala sam da odgovor nikada neću dobiti, pa to nikad nisam ni prihvatila. Kako da pomognem osobi kojoj ne mogu pomoći? Kako da mu vratim najveći dio njega,kad isti, ni da zemlju i nebo prevrnem ne mogu vratiti. Postoji samo jedna želja, današnjeg dana, u jutro koje će brzo osvanuti, u 3:09h , da ga zagrlim i nikad više ne pustim. Ne postoji način da mu olakšam, i to me najviše boli. I to njega najviše boli. Jer desi se smrt, kojoj nema lijeka, kojoj godine ne mogu ništa. Jer, postoji vrijeme koje će proći a neće olakšati. Jer, postoji vrijeme koje će donijeti neke nove trenutke, a najvažnije osobe u njegovom životu neće biti, da ga pogledom isprati, i da ga izmiluje najljepšim majčinim rukama, i da kapne suza, najgorča majčina, na njegovo čelu ispraćajući ga u bolji svijet. Kako da mu pomognem, kad ga pogledom neće ispraćati a zagrljajem dočekivati? Postoji jedan svijet. I postoji jedan kadar kojem ravnog nema, pa Te molim Bože,sa svakom kapi koja udara od prozore, pomozi mu. Jer Tebi ravnog nema, a mi smo samo prašina koja nestaje.

30.01.2018.

...

Noćas bih kožu odrala koliko mi pod njome fališ.

28.01.2018.

još jednom da pomeriš stene

Shvatila sam da me ništa nije više boljelo od tvoje smrti. Preživjela sam raskide i svakojake gubitke. Ali tvoj odlazak nikad nisam. Htjela sam da vjerujem da je sudbina,prihvatim i pustim, kao da je lagan k'o pero.Nikad nisam uspjela. Kako da te pustim kad ovaj blog postoji zbog tebe,kako, kad mi te Bog pošalje u san pa poželih da se nisam probudila, jer bio si tu, vidjela sam te,nakon toliko vremena. Koliko jako moraš da mi nedostaješ da bi mi te poslao svake noći? Jer sigurna sam, da sam prešla sve granice. Ponekad mi toliko zafališ, da imam osjećaj da izgaram u vlastitoj koži. O, M. koliko sam samo bespomoćna pored Božije sile. Koliko sam samo jadna misleći da ja nešto mogu. Koliko smo samo mislili da smo moćni- M.da samo znaš kako bole ruke što te ne grle, usne što te ne ljube,oči što te ne gledaju, da samo znaš koliko proklinjem usta koja pričaju a tebi su šutila. Da sam barem tada priznala. Voli te oko odavdje do vječnosti.

27.12.2017.

dan poslije,sa trunkom snage više

Mrzila sam četrnaesti odkad mi je tebe uzeo. Podsjećao me na sve ružno što se desilo, kao da se u taj četrnesti u mjesecima poslije skupila sav bol svijeta i svakog narednog oslobađa se sve više i više. Podsjećao me na onaj pramen kose koji kad ispeglam on se ufrćka, a kada ga ufrćkam on se izvije. Ni tamo ni ovamo. I bezbeli čitavog života ne znam šta ću sa njim, ponekada mi dođe da ga odječem, ali ne smijem, jer se smjestio na vidljivom dijelu glave. Tako ni četrnaesti ne mogu da odsječem, izbrišem i bacim.Na kraju krajeva, vučemo se on i ja, mrzeći jedno drugo. Ideja je bila da ga obilježim riječima o tebi, ali zar je bitno? Zar moram jedan datum samo da ti posvetim? Bilo bi lahko da nemam jedan neriješen problem sa datumima, ne sjećam ih se baš. Sjećam se svih sitnica ali da me pitaš za brojeve, ja bih se zapitala? Jesmo li se prvi put poljubili 10. ili 20. septembra? Meni je iskreno uvijek bio draži ovaj 10. pa sam ga prisvojila. Rođendan sam ti zapamtila kao da sam se i ja rodila tog datuma, ali na nesreću rodila sam se dan poslije, kasneći dakle tačno dvije godine i jedan dan za tobom.Kada smo se rastajali, molila sam Boga da taj datum zaboravim za svagda, a onda nakon njega, svima drugim silama i snagama molila da zaboravim ovaj zadnji. Četrnaesti. I pogodi šta, nisam uspjela. Učinio si da jedan datum pamtim dok sam živa. Zato i uhvatim sebe posljednih dana, da izbjegavam da ti pišem, svađajući se tako i sa njim, i sa tobom, i sama sa sobom. Budalo jedna, da si svjetan ovog svijeta, svu ovu ljubav ne bi mogao podnijeti. Voli te oko , odavdje do zvijezda.

29.11.2017.

Pismo tebi.

Ja ne znam gdje si ti i nikada neću saznati. Znaš,to je najbolnija i najgora činjenica koje sam nažalost jako svjesna. Svaki danom sve više. Živim, nadajući se da ćemo se nekada, u nekom svijetu,osio ponovo sresti. Zato ti pišem, ne često koliko bih htjela, ali pišem, gajeći nadu da ću u jednom trenutku ugledati tvoje zelene oči, i svaka moja riječ će se sročiti u prosto 'Volim te' . Voljela sam te uvijek, i kada nisam morala,kad nisi bio zaslužio, kad sam te usnama mrzila, kad si otišao, kad si prestao udisati, voljela sam te svakog dana, jer ti si moje utočište. Tebi se vraćam i kada sam najsretnija i najtužnija, tebi se vraćam jer tvoja tišina je jača od tuđih riječi. Tebi se vraćam jer nemam kome drugome. Ti si postao moj svijet na ovim stranicama. I bojim se, uvijek ćeš biti. Možda to tako i treba, možda je to moja sudbina da nikad ne zaboravim, nikad te ne pustim, jer si mi uvijek falio, ti si bio dio slagalice koja je falila. Ti činiš da sve ovo ima smisla. O tebi ću napisati milion i jednu riječ ali nikad te neću opisati onako kako živiš u mom umu. Premotam film u glavi, zamislim hod, i osjetim tvoje ruke kako me grle, a ja,kako se topim,kako nestajem. I to je najljepši osjećaj na ovome dunjaluku. Plašim se. Zbog tebe. Plašim se da se mučiš. Svaka tvoja bol, nož u srce je meni. Svaki tvoj jauk moj je izdisaj. Poželjela sam te. I to kako. Nasmijao bi se da znaš. Glumila bih ti da me ne dotiče a koljena bi klecala. I ti bi znao. Skupim sjećanja u košaru snova i puhnem u nebo ne bi li ti ijedna došla. Tebi, koji si me naučio kako se voli, šaljem molitve da obgrle tvoju dušu. Tebi, koji si bio čovjek, šaljem svu svoju sreću da ti duša mirna spava. Do k dišem, živjet' ćeš. Odavdje do tebe. Tebi. Tvoje oko.

12.11.2017.

Zaustavljen u koraku i snu..

Kad mi je teško sjetim se tebe, kojem je bilo teže. Odlazio si sam. Bez ikoga da te zagrli,utješi, da ti kaže da će sve biti uredu, da možeš izdahnuti, miran da odeš sa ovoga svijeta. Sjetim se da ti nisi imao ikoga da mu zadnji put kažeš 'volim te' i da čuješ odgovor. Još jednom. Da ti odzvanja u ušima dok se opraštaš od svog tijela. Sjetim se da si bio sam u onoj tamnoj, hladnoj aprilskoj noći. Sam. I ne mogu sebi oprostiti što ti nikad nisam rekla. Možda bih te onda lakše i pustila,a ovako si ostao zarobljen u mojim mislima sve dok budem disala.Zarobljen si na ovome svijetu, u mojem svemu. U svakoj mojoj sekundi. Ostao si moj, da bih prkosila vremenu riječima o tebi. U inat vremenu o tebi ću pisati. I onda,kada te svi zaborave, i onda ćeš živjeti, jer dječaku sa zelenim očima ne možeš vikati. Kad mi je teško sjetim se da si i ti imao snove. Imao. Izgoriše u jednoj noći, i srušiše se sve jedan do drugog,na crnu zemlju kojoj pričam ali mi ne odgovara. Imao si sreću. Imao si ljubav. Imao. I ponekad sam ljuta na Boga što ti je uzeo sve. Što je tebe uzeo od nas. Pa se vratim, i zamolim Ga da te čuva. Da te ogrne plaštom mojih molitvi,napoji okeanima mojih suza,ogrije mojim zagrljaljima. Sve bih dala da nisi sam. Da znaš da se ne plašiš. Da ne drhtiš. Da ne zebeš. Jedna od onih noći koje podsjećaju na Snježanu. Odavdje do tvoga neba. Voli te oko. Prkosimo godinama:)

07.11.2017.

Moji!

Upozorih vas,plakat' ću. Sve su ljubavne priče lijepe, onima čije su, ali meni je vaša mnogo ljepša nego bilo koja tuđa, možda zato što ste moji, i što sam jednim dijelom dio nje, bila, i danas sam i ako da Bog i biti ću. Jednog dana kada budete stajali jedno uz drugo i zaklinjali se Bogu da se volite u ime Njega opet ću plakati jer ćete i tada biti moji. Najljepši. Najdraži. "Bila je u kožnim onim cipelama, znaš, gležnjericama", sjeti se čovjek detalja, dana, sati, noći, poljubaca.. i sjeća se svih i dan danas i nikad neće zaboraviti, jer je voli, onako iskreno, kako se i voli prvi i zadnji put u životu. I svijetle iskre u njihovim očima k'o vatromet u novogodišnjoj noći.I ne bi to bilo to, da ja ne znam, koliko i ona njega voli. I neka ovo bude moje hvala vama što ste takvi, a jednog dana ću vam napisati pravu priču:)

29.10.2017.

Ja bih.

Živjela bih punim plućima da mi pluća već nisu puna zagađenog zraka.Živjela bih bez straha da sam bez istog rođena.U strahu začeta,u strahu donešena na svijet,u strahu odgajana, u strahu odrasla i srasla u osobu koja se boji. Bojim se da li ću otvoriti oči, bojim se ko će nam iz kuće otvoriti oči svakog jutra. Život mi prolazi u strahu hoću li voljeti pogrešne a prave propustiti kao što odbjegla mlada propušta vozove. Bojim se hoću li ikada naučiti živjeti bez straha pa makar to bilo i na izdisaju. Bojim se hoće li neko iskoristiti moje slabe tačke protiv mene, a ja bijah dovoljno strašljiva da im ih i otkrijem u nadi da će me zaštiti. I kao ruža što se lomi na vjetru, ja se lomim i prelamam na životu. I prelamati ću se dok me bude, jer nešto što je rođeno u strahu i počiva u strahu.

24.10.2017.

Ti.

Nauči da voliš sebe onako i onoliko koliko trebaš. Niko te osim same tebe neće natjerati na zlo, niko osim tebe same nema pravo ni moć da učini da radiš dobro. Niko osim tebe same neće živjeti u tvom tijelu,služiti se tvojim sjećanjem, i osjećati bol koju ti osjećaš.Kad kao zrela jabuka pocrveniš, shvatiti ćeš da sve u životu prolazi,i sreća i tuga i život. Ne živi samo da bi tvoje ime bilo zavedeno u papirima. Voli, pa i pogrešne,jer kada ispuniš kvotu pogrešnih voljeti ćeš pravog,više nego što si znala da možeš voljeti. Ne guši sjećanje,zato što te razdire. Ono je tu bilo zbog opomene bilo zbog načina na koji pamtiš osobe. Jednog dana, kada se osvrneš, shvatiti ćeš da sve što si proživjela ima smisla. Tebi. Jer tebi jedino i mora imati smisla. A ako nema, napravi da ima. Olakšaj sebi. I zapamti, vrijediš. Tvoj život vrijedi, Bogu kad je bio toliko plemenit da te stvori,majci da te donese na ovaj svijet, očevim velikim rukama da te zaštiti, bratu da te čuva,sestri da te voli, svima njima vrijedi, zašto da ga ti činis nevrijednim? Voli sebe. Voli druge. Pusti zelenim godinama da prođu,neka su sretne. :)

23.10.2017.

Živeo kraj

Živeo kraj za sve nesuđene ljubavne priče. Uvijek sam u periodu tuge i bola izazvanih izbacivanjem mene iz nečijeg života na lak način, bez rečenog razloga, bez objašnjenja, čekala onaj trenutak kada mi postane svejedno. Preći preko ponosa zbog osobe koju si volio svim srcem je moć nad samim sobom. I šutnja je odgovor. Ja sam na veoma konkretno pitanje 'Da li sam ja bila kriva?' dobila tišinu. Možda su se bojali da mi odgovore jer znaju da su oni zapravo krivi, možda nisu željeli da povrijede mene, ali samim odlaskom su me povrijedili više nego potvrdnim odgovorom. Tako da su duge, tamne noći obilježene pitanjima zauvijek završene onog trenutka kada mi ekran telefona nije ponovo zasvijetlio i kada se pogled od moga pogleda sakrio. Pitam se, koliko je teško nekoga pogledati u oči znajući da si mu srce slomio? Pitam se šta radi ta savijest? Da li radi uopšte, đe je ba zapelo? Jesmo li ljudi uopšte? Imamo li stid više? Naravno da boli, i uvijek će boljeti, i nemojte se zavaravati da vaš bijeg, skrivanje, ignorisanje pomaže nekome. Očistite svoju savijest, a tuđe srce razlogom. A ako razloga nema, i to kažite. Jer mnogo je lakše živjeti sa tugom nego sa krivicom. I ruku u vatru dajem izjavljujući, da nije vaš posao ubijati sreću u srcima. Živjel ljubav i budalasti leptirići.


Stariji postovi

na zaleđu svjetova, ja sam te tražio
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
768

Powered by Blogger.ba