na zaleđu svjetova, ja sam te tražio

Ne dozvolite djetetu u sebi da bude nesretno.

05.12.2018.

Poželila...

'Poželila sam mamu.' 'Poželila sam cukera' 'Poželila sam okupljanja' 'Poželila sam ljeto' 'Poželila sam njega i nju' 'Poželila sam bebu' Sva žaljenja, svako 'poželila sam' ima svoju težinu i uspomenu. Iskreno vjerujem da ne postoji osoba na ovom svijetu kojoj neko ne fali. Bilo da diše ili ne. Malo više se suosjećam sa onima kojima fali neko ko ne diše više. Ali nijedno žaljenje nije zanemarljivo. Svako je teško na svoj način, i svako teži svom rješenju. Neizmjerno su mi draga ona koja će se brzo završiti i ona koja i počinju i završavaju ponovnim zagrljajem. Toplina oko srca se ne može objasniti, i mislim da nikada neću moći naći prave riječi koje bih rekla onima koji žive a fale. Onima kojima fale ali žive. Ne znam kojima je twže. I ne znam objasniti život u prošlosti. Za mene sve što je prošlo nikada neće nestati i ja nikada neću moći živjeti život danas, stavljajući juče u jučer. A danas u danas. To je valjda moja kazna. Letim sa teme na temu. Pogledah noćas svašta, od ubistva nevine djevojke do samoubistva dječaka kojeg je neko u školi zlostavljao. Pa razmišljam, koliko izopačenih umova ima danas, a koliko djece koja šutnjom ubiju sebe? I koliki je omjer, kojih je više. Zar se ne bismo trebali upitati, gdje to živimo? Kakvim smo to ljudima okruženi koji učiniše da jedan dječak prekine svoj ionako tek kratak život, i zauvijek ubije snove koje je snio. Koliko bi dugo živio da se nije desilo to što jest, i ko bi on danas bio? Šta bi bilo da mu se nije desilo juče? Moja majka je zakleti protivnik batina, vjerovala je i još uvijek vjeruje da razgovorm može sve riješiti, jer kako kaže 'dijete se navikne na batine, i šta onda?' i stvarno, šta onda? Nasilnik rađa nasilje. Godinama sam slušala iste priče. Nije mi uvijek bilo zanimljivo sjediti i slušati ponavljanje od juče, ali sam sjedila, i slušala i nešto mi je ostalo u nekom dijelu mozga. Danas, ne mogu dovoljno zahvaliti, njoj, zbogo ovog što je načinila. Riječima. Primjerima. Razgovorom. Poželjela bih svakom djetetu što više ovih priča,a svakoj majci dovoljno vremena da ih ispriča. Jer kada se desi smrt, svi smo vezanih ruku. Tada je već kasno. Pitam se, šta se desi nekome pa ubije djevojku koja se samo shvatila vrijednost svog dostojanstva i sebe same, pa odluči da nastavi živjeti bez njega? A on sam zna ko je bio i ko je postao, i prije nje a i sa njom. Pitam se, smijem li ja proći ulicom bezbjedna ili će nekome naumpasti da bi bilo 'hrabro' da me ubije, jer eto, on je takav. Hrabar i njemu je dosadno u životu. I koja je kazna za oduzeti život? A naučeni smo da jedino onaj koji ga je udahnuo u utrobe naših majki nam ga može i oduzeti. Godine prolaze, a svijet oko nas je sve luđi. I sve si manje vrijedan u tuđim očima. Kakav svijet da očekujemo? Gdje mi to živimo? Da li živimo? Tema br.1. Želim vam da nikada nikoga ne morate da poželite do kostiju. Da se onaj koji vam fali može pojaviti tu pred vama, onda kada poželite. Da se ne dešavaju zagrljalji za zbogom. I da dišete, zajedno.

28.11.2018.

odraz

Koliko još osjećaja neću stići sebi objasniti a uništavat' će me?!

25.11.2018.

rek'o je

Rek'o je da ne može. I to je opravdalo sve. Jedno 'ne mogu' je trebalo da izbriše sve emocije. Rek'o je da mu je stalo. Nisam vjerovala. Tu ja ne mogu, tu je moje 'ne mogu' opravdalo sve. Rek'o je da se ja ne mogu nositi sa njegovim problemima. Dobro, možda i ne bih mogla, ali zar nije fer pokušati? Ja nisam rekla, ni da sam mu pisala u nadi da ću nekada moći da mu čitam, a on da se smije jer ko dovraga zna? Ni da nisam spavala one noći kada vjerovatno nije ni on, i da mi je jedino u toj noći bilo važno jest da mogu da ga zagrlim i nikada ne pustim. Da sam danima i noćima mislila o njemu, i to ne u onom smislu koji se nameće, već ljudski, zabrinuto. Da mi stvarno jest bilo važno da zna da sam uz njega bez obzira na sve. Nisam rekla ni da mi znači mnogo više nego što pokazujem, jer sam u toj šutnji molila Boga da on bude taj koji će srušiti tvrđavu oko mene, ili barem jednu ciglu. Htjela sam da mi vjeruje kad sam mu rekla da on meni ne treba savršen ni da mi je ikada takav trebao. Svako od nas nosi svoje breme tuge na plećima. Htjela sam da budem njegova podrška, on nije htio. Njemu nije trebalo. Zatvorila sam vrata svoje male tvrđavice i ponijela svoje breme. Nisam se prestala brinuti, samo sam prestala o tome pričati. Nisam ga prestala voljeti, samo sam prestala vjerovati da mi je ikada trebao. Ili da sam ja njemu trebala. Svako od nas nosi svoj grijeh.

22.11.2018.

jednom.

Čvrsto vjerujem da postoji drugi svijet nakon ovoga. Tako su me učili čitav život i tako sam, između ostalog,i godinama nakon što sam spoznala svijet oko sebe, odabrala da vjerujem. Život mi je, kao i uostalom svima nama, mnogo toga i dao i uzeo. Prečesto sam se kajala. I to je u suštini moje najveće kajanje. Jer za kajanje dobiješ još kajanja, i tako u krug. A kajanje je mnogo gore od bilo čega. I šta sad? Postoje noći u kojima čovjek postane pametniji jer probude se prijatelji. A kad se probudi prijatelj kao moja Danka, onda ta noć i završi onako kako zaslužuješ. U cijelom ovom životu, koji je prije rečeno trka, ne stigneš da vidiš da te neko gleda, svaki dan, i primjećuje stvari koje ti 'kao' kriješ. Primjeti sav onaj toksični otpad koji trpaš u sebe i koji te je zarazio, i što je najbolje od svega, primjeti da ti pojma nemaš šta da radiš s njim. Uvjeri te da ti zidovi oko tebe nisu tvrđave već prah. Unaprijed ti je oprostila sve ono što izustiš jer si kao 'ledena kraljica', jer unaprijed već zna da te itekako dotiče sve, al' bukvalno sve, i da si skoro eksplodirala od emocija,bijesa,ljubavi,mržnje,suza,jecaja. I prije tebe je znala da ćeš se raspasti, kad tad. A ti nisi ništa vidjela, ni oko sebe ni u sebi. Ne traži od tebe ni hvala, ni izvini. Samo ti daje, ništa ne traži. I staneš. I ne vjeruješ. U jednoj noći, spoznaš da postoji osoba koja te je voljela onda kada si bila nepodnošljiva jer razumije i uopšte nema potrebe da joj pričaš, opravdavaš i objašnjavaš. I opet ne vjeruješ. I onda navali stid jer si se do te mjere zatvorila da nisi vidjela ovu osobu kraj sebe. I kaješ se. A niko to ne traži od tebe, niko te ne dovodi do granice razuma, samo ti nabraja sve ono što si ti. Sve ono što je u tebi dobro, i stavlja te na prvo mjesto, samu ispred sebe, jer njoj ne trebaš prva sebi trebaš.. I tjera te da shvatiš da postoji neki drugi svijet osim ovoga. I da nije bitno koliko je ljudi oko tebe. I da ti toliku dozu podrške da te negdje oko polovine bude toliko sram da kosti zabole od nepravde koju si načinio. Ona ti oprostila. Ti sebi nisi. Ona te tjera da oprostiš jer ona ne može biti ok dok ti ne budeš. Njoj su tvoje misli razumne i logične. Njoj je najbitnije da ću ja bit' ja i za 20 godina. -ovo što smo i kakve smo, mislim da će biti dovoljno I kako da se osjećaš nakon svega za šta si se u životu kajao a nakon 22 ljeta ti dođe Danka? i šta sad? Ništa. Malo ćemo se mijenjati,malo sazrijevati, više pričati,manje šutiti, mnogo više voljeti!

13.11.2018.

novembar

67mjeseci i svaki prolazi. Bez tebe. Mislim da je dovoljno. 'neko se lomio, nekog je slomio'

15.10.2018.

Biti

Ponekad se pitam da li bi sve bilo drugačije da dišeš? Da li bih ikada zapisala sve što jesam, o tebi, do danas. Možda ne bih naučila cijeniti gubitak kao što me naučilo vrijeme. Ne bih znala kako je šutjeti jer nemaš kome pričati. Ne bih znala da je život samo biti ili ne biti. U svemu što smo prošli zajedno našla sam utjehu, mada, nikada se nisam utješila dovoljno da mi ne fališ svakim danom sve više. Čini mi se kada bih prestala pisati o tebi, prestala bi postojati. Sve što sam ti šapatom izgovorila odnio bi vjetar i ja bih bila sam pusta tačka u moru drugih. Ovako, dao si mi snage, jer znam da postoji neko kome se moram odužiti za svu sreću koju je donio. Ponekad te zamišljam, i toliko budeš stvaran pa me natjeraš da se uštinem jer ipak... Ne dišeš. I nisi tu. I koliko god da me boli ta činjenica, istina je. A život, takav kakav je, nosi i odnosi istine. Danas, kad pogledam iza sebe, postoji mnogo stvari na koje sam ponosna, ali kad skupim sve ove riječi o tebi, eto na njih sam nekako najponosnija. I dala bih sve kad bi i ti znao. I čitao. I disao. I smijao se. I hodao. Kao na oblaku. Voli te oko. I ovog 15og,jer 14og sam plakala.

22.09.2018.

nedostajanje..

Ne brojim više dane, otkad sam shvatila da koliko god ih prođe sve više ne dolaziš. Prerasla sam svašta, ali tebe.. Prvih dana i nedjelja sam ti imala svašta ispričati, kako godine prolaze skupila sam sve riječi u 'nedostaješ' . Nedostaješ, rekla bih, u svakom danu. Nedostaješ onda kada je sve uredu a još više kada je sve u krivu. A najviše sada, kada još jedna jesen dolazi. Dolazi Novembar, neminovno je, i ove godine. Ne mogu ga izbjeći. Voljela bih da ga mogu prespavati. Novembar već odavno nije Novembar bez tebe. Već godinama ne slušam Snježanu, mimo onih 'naših' dana, kada te, čini mi se, mogu osjetiti u zraku. Sjećam se da sam jednom negdje zapisala da volim tvoj miris jer me podsjeća na bebe. Sjećam se kada sam te jedne Nove Godine ostavila da spavaš u onom tvom smiješnom položaju. Bio si tako miran. Još mi ta tvoja slika u glavi. Ne znam više kojim silama da opišem da ne razumijem kako te nema. Ne znam hoću li ikada moći. I ove noći sam u nekoj od priča spomenula da si me ti naučio kako da držim bilijarski štap,nismo dočekali još jednu partiju. Moj dječače, nismo dočekali mnogo toga. Voljela bih kad bi mi život podario još jednog sličnog tebi, da znam da na svijetu postoji još jedna takva duša, ali bojim se da si bio unikat. Mrzim što moram pisati 'bio'. Valjda su sve ovo stvari koje nisam izustila tebi, pa se kajem. A kajanje je gore od bilo čega na ovom svijetu. Pobijedio je strah, stid i nehrabrost jedne djevojčice da prizna da voli. A nije trebalo. Koštalo me za cijeli život. Koštalo me jer da svaki dan vičem ono što sam tad prešutjela neću moći vratiti vrijeme. Hvala ti što i godinama poslije zbog tebe postajem bolji čovjek. Hvala ti što si me i nijem naučio ono što ostali nisu mogli riječima. Hvala ti što si bio dio mog života na najbolji mogući način. Nikad neću zaboraviti drhtaje moga tijela kraj tebe, svaki osmijeh koji si nacrtao na mom licu, nikada neću žaliti nijedne suze prolivene za tobom. Ostao si ovdje, u ovom svijetu, najbolji što si mogao biti. Molim Boga da i večeras tvoja duša bude obgrljena mojim molitvama. Neka ti je lahka ova zemlja. voli te oko odavdje do tvojih oblaka

17.09.2018.

MAJKO.

"Ti ne znaš da mene zaboli sve u prsima kad se ti nasikiraš" -večeras ne mogu da zaustavim suze zbog ove rečenice. Čini mi se da teku u potocima, ne znam kada će se zaustaviti.

16.09.2018.

prihvatiti.

Apdejt. Nisam prihvatila dječače, još uvijek si moja najveća bol. Još uvijek te volim malo jače od najjače. Nikad i neću. Ti si meni oko mene, u svemu što vidim, udišem, gledam i želim. Ti si bio i ostao moj Novembar, moj dlan pod tvojim obrazom, moj snijeg u Snježani. I koliko god stopa da si daleko u vis, nikad neću zaboraviti zeleni pogled i korak po oblaku. Voli te oko. Svakim danom sve više. Živiš.

22.08.2018.

MATI.

Evo izmak'o je drugi dan Kurban/Hadži Bajrama. Sjećate li se, žene, kako smo noć uoči Bajrama sve doĆerale po kući, oko kuće, iza kuće itd.. jer Bože moj dolaziti će narod, a i nije to veli mati toliko zbog naroda, neg' je red. Red je da se na bajramsko jutro proširi miruh po avliji jer nije to jutro isto ko i ostala jutra. I fakat nije. Ne znam za druge, ali predosjećam da će mi se za svaki naredni Bajram nešto 'skupiti' u prsima a izaći će kroz suze. Bog sami zna što je to tako. Haman i mene to jutro podsjeti na sve koje više nemam. Sjetim se jedne djevojčice u komšiluku što rano ostade bez majke, pa ja svoju svaki dan jače grlim i ugrizem se za jezik i kad treba i kad ne treba, a kad se ne ugrizem pokajem se do kosti. Sjetih se i njega, ovog Bajrama, tamo je negdje. U svijetu koji ne zna kako miriše Bajram juče i jutros, njega kojeg sam otjerala od sebe zbog principa, pa se upitah šta mi vrijede principi kad od one uoči noći mislim je li dobro, znam da ga boli, ima li koga da mu olakša, ima li igdje baklave da pomiriše kad kod kuće ne može. I znam da je život ovo što živimo, ali nisam mislila da će biti ovako teško prihvatiti. Helem, moja mati sve stigla, a ja pala od umora odmah prvi dan. I gledam je sad,pravi burek u ova dob, kaže 'mislila sam razvit' al ostalo mi jufke od baklave pa ja ovu složila, jest ćete jelde?' , jest' ćemo mati da je od papira. Da si mi zdrava i živa godinama. I nek su žive i zdrave sve matere, meni ova moja najdraža a kako mi moja tako mi i sve ostale. Za one koje više nisu sa nama, nek' vam je lahka crna zemlja. za moju mater svaki osmijeh ovog svijeta


Stariji postovi

na zaleđu svjetova, ja sam te tražio
<< 12/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
2500

Powered by Blogger.ba